Sreten Asanović, Nomina, Plima, Ulcinj, 2011
By: Ivana Ančić
English version will be available soon.
Glumice i to, KNAP, Zagreb, premijera 12.5.2012.
Piše: Nino Kovačić
Glumice i to, nova predstava u zagrebačkom KNAP-u, neobičan su kazališni ‘slučaj’. Naime, predstavu su, dramaturški i režijski osmislile te, naravno, glumački ostvarile četiri mlade glumice. U trenutačnoj opće-društvenoj, pa tako i kazališnoj situaciji, kojom prijete olovni pojmovi poput recesije, prekarijata i outsourcinga (nedavno su najavljena i otpuštanja “hladnopogonskih” glumaca), one su, kako piše u najavi “nezaposlene i pune entuzijazma, odlučile su preuzeti stvar u svoje ruke i napraviti hit!”. Očito sklone postdramskom pristupu izvedbi koji se, između ostalog, bazira na ekipnoj work-in-progress metodi, izvedbenoj anti-iluziji i autoreferencijalnosti, glumice/autorice su se “trgnule” i napravile parodiju o tome kako rade predstavu, po ironičnom ključu: kad ne ide pravljenje predstave treba napraviti predstavu o tome kako se ne može raditi predstava.
Jagoda (Dunja Fajdić), Slavica (Amanda Prenkaj), Hrvoslava (Ivana Horvat) i Elvira (Petra Kurtela) svakodnevno se sastaju na probama spremajući vlastitu predstavu, ali ne uspijevaju se maknuti od osamnaeste strane teksta. Posao odlažu zbog najmanjih asocijativnih distrakcija, koje pak služe kao okidači za “otkrivanje” četiri karaktera, njihovih prikrivenih međuodnosa i intimnih idealizacija. Iako imaju određene grube osobine (“debela” Jagoda, “histerična” Elvira, “glupa” Slavica, “testosteronska” Hrvoslava) likovi nisu dokraja zacrtani i međusobno se prožimaju. Povezane su nesigurnošću pristupanja poslu za koji su školovane, jer im se teško odmaknuti od početničkih iluzija o glumi. Tu neodlučnost sakrivaju jedne pred drugima; one si prkose i očajavaju, komunicirajući međusobno kroz lažne obzire, dok se publici povjeravaju u predodžbama o dvjema ‘velikim’ temama unutar kojih se pokušavaju “sretno” pozicionirati: glumačkom poslu i odnosima s muškarcima. Publika je cijelim tijekom glavni subjekt njihova povjerenja: ispovijedaju joj se mikrofon-monolozima, zatim sa četiri zasebna ironična songa ili pak sjedeći na rubu scene. Iako nema interaktivnosti, nazočnost gledatelja koriste kao bitan faktor iskoračivanja iz izvedbene iluzije: o publici pričaju, publici se direktno obraćaju i tako održavaju kontinuiranu anti-iluzionističku svijest o prisutnosti gledateljstva.
Izvedba se može tumačiti kao terapeutski odmak od propalih iluzija i nagomilanih strahova. Likovi su hiperbolizirani, afektirano odglumljeni, te kao takvi služe kao identitetska tampon zona za suočavanje sa svakodnevnim neurozama. Kreirajući glumačko-osobne identitete, glumice si nameću stereotipizirane i idealizirane slike samoidentiteta, odnosno, konstatno si predbacuju ono što nisu, a zahtjevaju ono što misle kakve bi trebale biti: “uspješne“ umjetnice/ljepotice “obožavane“ od publike i u “sretnim“ ljubavnim vezama. To metakazališno propitivanje žensko-glumačkog identiteta najbolje se prebija kroz humorni odmak od ozbiljne tjeskobne perspektive: ismijavanjem stereotipa ponovo se gradi cjelovita slika o stanju stvari. Četiri glumice karikiranim gestama i oponašanjem uspješno parodiraju struku: one fantaziraju o tome da glume u Almodovarovim filmovima, hrvatskim tv-filmovima iz ’80tih i Čehovljevim predstavama, pokušavajući ostati vjerne kazalištu kakvom su ih “učili” na studiju, dok zapravo rade glumeći u vrtićima, Gibonnijevim spotovima ili pak ‘debelim’ kazališnim provincijama poput Belog Manastira. Pritom, afektirajući kao u ‘lošim’ predstavama i filmovima, ismijavaju opće predodžbe o strukovnim stereotipima, poput neuvjerljivosti “teatralne” glume ili pak filmske krupno-kadrovske patetike.
Druga fantazijska tema su im “savršene” ljubavne veze koje bi trebale nalikovati holivudskim melodramama. Za neuspjehe u ljubavnim planovima ironično okrivljuju sebe same: Jagoda izjavi da je preglupa za svojeg dečka intelektualca, Slavica idealnog muškarca sublimira u češnjak, Hrvoslava traži “seks neokaljan ljubavlju”, a Elvirino nabrajanje karakteristika idealnog muškarca traje do njene “smrti”.
Glumice i to ne funkcionira kao klasična dramska naracija već montažna izmjena asocijativnih distrakcija, ponavljanjem istih ili alternativnih situacija. Predstava je isjeckana na brojne kratke scene, nizanje situacija kojima se definiraju karakteri kroz zajedničke dijaloge ili parodijske inscenacije. S druge strane, prekidima tih scena i umetanjem zasebnih solilokvija, “ulazimo u glave” glumica kad nam one (imamo dojam da simultano) prezentiraju svoje mentalne svakodnevice nepriznatih zavisti i vrijeđanja. Takve pojedinačne scene funkcioniraju kao jezični događaji s upisanom svijesti o kazališnom prostoru i kontekstu, koji humorom izmještaju optiku i ublažuju tjeskobne zahtjeve sistema. U kreativnoj igri između idealnog i realnog, uz ironijski odmak, glumački jezik više nije samo funkcionalni govor lika već polivalentno sredstvo komunikacije s publikom, kako putem kazališnih stereotipa tako i vankazališnim referencama. Najuspjelija parodijska imitacija (bazirana na izmještenosti iz institucionalnog konteksta) je u sceni “nerazumljivog” suvremenog plesa, kojom se publici nudi ismijavanje prepoznatljivog obrasca hermetične izvedbe.
Preuzimanjem ‘uloga’ dramatičara i režisera, glumice su smanjile jaz posredovanosti vlastitih izvedbi zadobivši time potpuniju samosvijest o predstavi, što vidimo u glumačkoj energiji i suigri koja je zasigurno izuzetnija zbog takve glumačko-autorske kontrole. Jednostavno, čini se kao da glumice, koje pišu i režiraju svoje uloge, samopouzdanije “vladaju sobom”. Predstava pritom ima dobar potencijal kao autorski projekt podložan stalnom work-in-progress pristupu u dvostrukom “sidrenju” identiteta: kao fikcionalnih “žena, glumica, Hrvatica” ili pak metakazališnih uloga glumica-dramaturginja-redateljica.
Usto, koreografija i scenski pokret Petra Konkoja, kao i svjetlo i ton dvojca Radočaj/Crnčević precizno i funkcionalno vrlo dobro sukreiraju dinamiku predstave.
Općenito, Glumice i to su dinamična i zabavna parodija, te istovremeno i zanimljiva postdramska igra…i to.
Sreten Asanović, Nomina, Plima, Ulcinj, 2011
By: Ivana Ančić
English version will be available soon.
OSMI I SEDMI PUTNIK, Aleksandar Bjelogrlić, Citadela, Agora, Zrenjanin, 201
By: Dalibor Plečić
English version will be available soon.
Stjepan Gulin, Paz’te sad, paz’te sad (Meandarmedia, Zagreb, 2011.)
Authors: Ivana Ančić
Igor Marojević, Kroz glavu (Dosije, Beograd, 2012.)
Author: Dalibor Plečić
Damir Miloš, Pisa. Povratak (Meandarmedia, Zagreb, 2011.)
Author: Morena Livaković
POLITIČKE I DRUŠTVENE KONSTRUKCIJE IDENTITETA U VIDEO-PERFORMANSIMA NA BEOGRADSKOJ SCENI 1970-ih
Esej Vladimira Bjeličića
Esej u celini možete pročitati na portalu SEEcult.org
Esej Tihane Bertek
Od promatrača do sudionika
GALERIJA KAPELICA I POST-JUGOSLAVENSKI BODY ART (1995–2010)
Esej – Bojan Krištofić
Esej o radovima Šejle Kamerić, Maje Bajević i Nebojše Šerića Shobe
Piše: Slađana Golijanin
ESEJ – Razvaline socijalizma kao inspiracija za muzejske eksponate Mrđana Bajića i skulpturalne dosetke Ivana Fijolića
By: Milena Milojević
Piše: Nino Kovačić
Gostujuća izvedba šibenskog HNK, Pir malograđana, prema tekstu mladog Bertolda Brechta (napisan 1919.) izvedena je po sljedećoj formuli: na Danima satire u satiričkom kazalištu Kerempuh gledamo satiričan komad. Prema reakcijama publike, bila je uspješna, ali teško se oteti dojmu da je smijeh bio formulaično zagarantiran, jer bi takav instruirani moment humora trebao zauzdati spontani smijeh. Je li se možda radilo o “malograđanskom” humoru?
Glumice i to, KNAP, Zagreb, premijera 12.5.2012.
Piše: Nino Kovačić
Glumice i to, nova predstava u zagrebačkom KNAP-u, neobičan su kazališni ‘slučaj’. Naime, predstavu su, dramaturški i režijski osmislile te, naravno, glumački ostvarile četiri mlade glumice. U trenutačnoj opće-društvenoj, pa tako i kazališnoj situaciji, kojom prijete olovni pojmovi poput recesije, prekarijata i outsourcinga (nedavno su najavljena i otpuštanja “hladnopogonskih” glumaca), one su, kako piše u najavi “nezaposlene i pune entuzijazma, odlučile su preuzeti stvar u svoje ruke i napraviti hit!”. Očito sklone postdramskom pristupu izvedbi koji se, između ostalog, bazira na ekipnoj work-in-progress metodi, izvedbenoj anti-iluziji i autoreferencijalnosti, glumice/autorice su se “trgnule” i napravile parodiju o tome kako rade predstavu, po ironičnom ključu: kad ne ide pravljenje predstave treba napraviti predstavu o tome kako se ne može raditi predstava.
“Nije život biciklo”, Biljana Srbljanović, režija: Anselm Veber, Produkcija: Šaušpilhaus Bohum, Nemačka; Sterijino pozorje 2012, selekcija Nacionalne drame i pozorišta
By: Tamara Baračkov
English version will be available soon.
„Grebanje, ili kako se ubila moja baka“, Tanja Šljivar, režija: Selma Spahić, Bosansko narodno pozorište Zenica/Bitef teatar-Hartefakt (Beograd), premijera: 7. septembar 2012. (Zenica), 11. oktobar 2012. (Beograd)
By: Tamara Baračkov
English version will be available soon.
„Sluga dvaju gospodara“, Karlo Goldoni, režija: Boris Liješević, Grad teatar Budva/Srpsko narodno pozorište Novi Sad/Narodno pozorište „Toša Jovanović“ Zrenjanin, premijera: 27. jul 2012.
By: Tamara Baračkov
English version will be available soon.