Od promatrača do sudionika

Ima li suvremena umjetnost ikakva vidljiva socijalnog utjecaja ili političke važnosti?, pita se umjetnik Artur Żmijewski. Govoreći o sramu kao kočnici pobune, on razočarano navodi kako „umjetnost može biti politička, sve dok se drži podalje od politike – može politički djelovati unutar galerije, ali ne i u javnim raspravama“.[1] Ipak, ne može se poreći da je umjetnost zauzela paradoksalnu poziciju umiješanog promatrača, razvivši strategije društvene kritike. U tom smislu, govorimo o umjetnosti koja se hvata u koštac s konstrukcijom javnog prostora i društvenih odnosa, ili ih čak sama proizvodi.

Esej u celini možete pročitati na portalu SEEcult.org

Esej – Bojan Krištofić

Na mapi izložbenih prostora posvećenih suvremenoj umjetnosti u Ljubljani, galerija Kapelica intenzivnošću umjetničkih aktivnosti, te provokativnošću i raznovrsnošću programa zauzima istaknuto mjesto. Osnovana je 1995. godine inicijativom studentskih udruga sa Sveučilišta u Ljubljani, a od tada pa do danas vodi ju umjetnički direktor Jurij Krpan, u suradnji s kustosicama i producenticama Sandrom Sajovic i Petrom Milič, uz tehničko vodstvo Jure Sajovica. Temelj programa galerije Kapelica jest osmišljavanje, organiziranje i održavanje onoga što Krpan naziva ‘suvremenim istraživačkim umjetnostima.’ Krpan i njegovi/e koleg(ic)e izbjegavaju tradicionalne vizualne umjetnosti i uobičajene umjetničke objekte – oni žele predstavljati iskustvene ambijente i instalacije, odnosno performanse i umjetničke akcije.

Esej u celini možete pročitati na portalu SEEcult.org

Piše: Slađana Golijanin

UVOD

Tema eseja jeste kompariranje i analiziranje radova Šejle Kamerić (1976), Maje Bajević (1967) i Nebojše Šerića Shobe (1968), s akcentom na djela koja se referiraju na rat u Sarajevu (1992–1995). Ključni momenti kojima se oni bave jesu imigracije, destabiliziranje nacionalnog identiteta, život u egzilu, nasilje nad civilima i strah koji je u vrijeme opsade Sarajeva za njegove stanovnike prerastao u nepobitnu činjenicu i sastavni dio svakodnevnice. Značajno je ispitati u kojoj mjeri je ovakva „izmještena normalnost“, koja je uznemirila međunarodnu javnost, utjecala na uvjete u kojima je umjetnicima te generacije otvoren put ka internacionalnoj sceni.

Esej u celini možete pročitati na portalu SEEcult.org

Piše: Milena Milojević

Bliska prošlost na području nekadašnje Jugoslavije je obeležena lomovima, prekidima, naglim rezovima koji su prouzrokovali brojne napetosti između zvaničnih i ličnih sećanja. Sa preokretima, svaka nadolazeća vladajuća politička klasa je nametala svoje kriterijume u tumačenju prošlosti, pri čemu se zaboravljalo isključivo ono što je postalo nekorisno za njih. Stoga se postavlja pitanje o poziciji pojedinca unutar promenljivih društveno-političkih okolnosti, o nužnosti preispitivanja zvanične istorije i artikulisanja protiv-stava.

Esej u celini možete pročitati na portalu SEEcult.org

Piše: Ana Bogdanović

Prožimanje prošlosti i sadašnjosti, naročito u trenucima velikih društvenih kriza, problema i neizvesnosti, čini se intenzivnijim nego inače. U domenu savremene umetničke prakse u Beogradu i Srbiji tema preispitivanja i suočavanja sa ličnom, lokalnom, nacionalnom i političkom prošlošću, od početka devedesetih godina pa sve do danas, predstavlja jedan od dominantnih tokova njenog razvoja. Umetnički medij u kome se odnos prema minulim događajima u navedom periodu ispostavlja izuzetno zanačajnim u svojoj kritičkoj konfrontaciji prema društveno-političkom i medijskom kontekstu u kome nastaje jeste video.

Esej u celini možete pročitati na portalu SEEcult.org