Faruk Šehić, Knjiga o Uni (Algoritam, Zagreb, 2011)

Piše: Nađa Bobičić

Izvorište književnog rada Faruka Šehića bila je knjiga poezijePjesme u nastajanju, da bi zbirkom Pod pritiskomproširio tok i počeo da piše prozu. Krajem prošle godine, objavio je i prvi roman nazvan Knjiga o Uni, žanr u koji se ulilo njegovo prethodno književno iskustvo. Mustafa Husar, glavni lik knjige i pripovjedač, u procesu hipnoze, potom i autohipnoze snima prethodna iskustva od kojih će kasnije sastaviti knjigu. Knjiga koja je tako zamišljena nestabilne je strukture, a ukoliko se o njoj govori kao o riječnom toku onda je taj tok pun brzaca sa nekoliko poniranja da bi u donjem toku knjiga meandrirala. O ušću je pak teže govoriti, u krajnjem i pripovjedač će reći da Una nastavlja da teče i kada on završi svoju priču.

Cijelu kritiku možete pročitati na portalu Booksa.hr.

Dejan Šorak: Čovjek bez dna (Algoritam, Zagreb, 2011)

Piše: Gjorgje Bozhoviq

Čovjek bez dna, roman–serija od tri priče, kronologijski uređene u cjelinu, ali i takve da se mogu zasebno čitati, prati razvojni put Ante Kartuma, nesuđenog režisera i agenta tajne policije SFRJ i neovisne Hrvatske, tijekom triju politički prijelomnih i prevratnih perioda — s početka sedamdesetih, s početka devedesetih, i tijekom dvijetisućitih. Iza kulisa svakog od tih političkih previranja nalazi se uvijek jedan čovjek, tajni agent Ante Kartum, koji će ih osobno scenirati i režirati radeći u svoju korist; a služeći se bezmalo dijaboličkom vještinom laganja, ‘fabrikovanjem’ događaja i manipulacijom.

Cijelu kritiku možete pročitati na portalu Booksa.hr.

Davor Špišić, Samovar, (Algoritam, Zagreb 2011)

Piše: Nađa Bobičić

Septembra mjeseca 2011. godine Davor Špišić je objavio svoj treći roman u kojem je za pripovjedača odabrao Borisa Makarova. Tačnije, njegovu dušu – jer se Boris, hrvatski inžinjer ruskog porijekla, 2000. godine smrznuo na naftnim poljima tokom bijelih noći u Sibiru. Borisova duša pripovijeda o prošlosti svoje porodice od 1935. godine, te o sadašnjosti svojih kćeri koja je smještena u 2030. godinu. O budućnosti pak ne može da govori, ma koliko se trudio da ojača svoje telepatske moći. Špišić je tehnički vješto ograničio pripovjedačevu priču na period od devedeset pet godina. Period dovoljno dug da se piše o tri generacije porodice, ali ne i predug niti pretenciozan da bi zahtijevao višetomni roman. Autor je napisao crnu komediju, koja mu omogućava da prikaže razvoj porodice na groteskan način, a ne postavlja mu uslove da taj prikaz bude realističan.

Cijelu kritiku možete pročitati na portalu Booksa.hr.

Miloš Živanović, Razbijanje (Algoritam, Beograd / Zagreb, 2011)

Piše: Kristina Špiranec

Na začudan način poljuljati stabilnost subjekta, natjerati ga da se zapita koje je njegovo mjesto u određenome vremenu, koji su mogući oblici njegova ‘neba’, kakvi su to obzori suvremenoga svijeta, zadaća je svakoga književnog djela. Kako to izgleda kada se država obrušava na subjekt tako da ne preostaje mogućnosti za promjenom ni bijegom, kada je ono što subjekt okružuje agresija sa svih strana, pokazuje romaneskni prvijenac Miloša Živanovića, svojim naslovom prizivajući nasilje.

Cijelu kritiku možete pročitati na portalu Booksa.hr.

Filip Čolović, Najbolji od svih svetova (Stubovi kulture, Beograd, 2011)

Piše: Gjorgje Bozhoviq

U zbirci Filipa Čolovića Najbolji od svih svetova (Stubovi kulture, Beograd, 2011) nalazi se dvadeset priča. U svakoj priči, jedan protagonist ili protagonistica iz redova običnih ljudi, žena i djece. Fabula obuhvaća pojedinačne situacije ili relativno kraće vremenske periode iz njihovih života (od nekoliko dana do nekoliko mjeseci), tijekom kojih se dešavaju za njih prijelomni događaji. Sve su priče strukturirane na isti način. Mahom opsežnim blokovima ekspozicije karakteriziraju se protagonisti i protagonistice priča, te se izlaže njihova epizodička pozadina, u kojoj se otkriva neka neispunjena nada, težnja ili opsesija. Zatim pratimo glavnoga junaka odnosno junakinju dok toj svojoj opsesiji probava udovoljiti. U posljednjem dijelu svake od priča, međutim, svjedočimo njihovim neuspjesima — na manje ili više patetičan način nitko ne uspijeva u toj svojoj nakani. U ovoj peripetiji, u tragičkoj ironiji, jest i poanta Čolovićevih priča.

Cijelu kritiku možete pročitati na portalu Booksa.hr.